Naslovnica
Dušobrižnik
Priprava za sakramente
Zaštitnik misije
Sveta misa - raspored
Obrasci kršcanskog nauka
Vjeronauk
Misijsko pastoralno vijeće
Crkveni zbor
Duhovni poticaj
Galerija
Linkovi
Kontakt
 



Obnovljeno: 2016-10-06

  Zastitnik misije


Alojzije Stepinac, biskup i mucenik. Simbol hrvatskih patnji i stradanja


Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava prvi svjetski rat.


Rimski student

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbisup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.


Najmlađi biskup na svijetu

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pasotral prostrane nadbiskupije. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641 - 1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984 godine.


Stepinčeva neustrašivost u vrtlogu rata

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima:, Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima i td. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.


Komunistički napadi na Stepinca

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznesi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnjiji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.


Nevin optužen na montiranom sudskom procesu

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti su prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.


Plodonosno Stepinčevo uzništvo

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.


Zatočenička smrt u rodnom Krašiću

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” - od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!"
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.

U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu.

Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica. Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine.

Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim.

Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"


Nadbiskupov govor na sudu

Cetvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopusteno, da obzirom na iznesene optuzbe i on kaze koju rijec. Sluzeci se tom slobodom, koju mu je zakon davao, odrzao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeci govor:

"Na sve tuzbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i ponizenje, nego - jer mi je savjest cista - pripravan sam svaki cas i umrijeti. Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz 'optuzeni Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga 'optuzenoga Stepinca' sjedi ovdje na optuzenickoj klupi nadbiskup zagrebacki, hrvatski metropolita i predstavnik Katolicke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaze, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obicni Stepinac ne moze imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac. 17 mjeseci vec se vodi protiv mene borba u stampi i u javnosti, inace 12 mjeseci podnosio sam fakticnu internaciju u nadbiskupskom dvoru. "


"Prekrstavanje" pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrstavanje Srba. To je uopce neispravan naziv, jer tko je jednom krsten, ne treba ga vise prekrstavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

" Ja o tom necu opsirnije govoriti nego velim, da mi je savjest cista, a povijest ce jednom reci o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati zupnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otezu s prijelazima. Činjenica je, da se u proslo ratno vrijeme Crkva morala provlaciti kroz poteskoce kao zmija, a islo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predocio prijepis, to sam trazio prazni pravoslavni manastir - nekoc nas pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila duznost da pomognem braci Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone. "


"Zlocin" - vojni vikarijat

Kao teski zlocin pripisuje mi se vojni vikarijat.

" Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Drzavom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivse Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije doslo do definitivnog rjesenja. To je pitanje konacno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teskom mukom, svecano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim. Kad je rat Jugoslavija-Njemacka bio pri kraju, ja sam morao pruziti duhovnu pomoc i ostacima vojnika katolika bive Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Drzave Hrvatske. Ako je, dakle, drzava propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju. "


Prava hrvatskog naroda

" Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustasama. Nisam bio ustasa, niti sam polozio njihovu zakletvu, kako su ucinili vasi cinovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku drzavu i ja bih bio nistarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivsoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da udu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ozene inovjerku. Tu je fakticna baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

I to sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zakljuccima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zasto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglasavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolicki biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past cemo, jer smo vrsili svoju dunost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pruzite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteskoca. Postivao sam volju svoga naroda i postivat cu je.

Optuzujete me kao neprijatelja drzavne i narodne vlade. Molim vas, kazite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pucista Simovic u Beogradu, ili izdajnicka, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vasa u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapace, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u sumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slusati vas u sumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopce moze dva gospodara sluziti? To nije po katolickom moralu ni po medunarodnom ni po opce Ijudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaska, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945! "


(Tu mu upadne u rijec predsjednik suda Vimpulsek rekavsi:
"Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Pavelicu ni Lisaku.")

" Glede kakvih teroristickih mojih cina nemate dokaza, niti ce vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni procitati, ako je to krivnja, sto su ljudi k meni dolazili, primit cu mirno osudu.

Ako sam sveceniku Maricu dao propusnicu, nista si ne predbacujem, cista mi je savjest, jer mi nije bila nakana uciniti nista protiv poretka i mirne duse mogao bih poci na drugi svijet s tom krivnjom. Hocete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuzeni zagrebacki nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakaric rekao je sveceniku Milanovicu: 'Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza'. To je za mene dovoljno receno. "


Vjerski progon

" A sada: u cemu je citav spor, nase teskoce i zasto nije doslo do smirenja prilika? Drzavni tuzilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj drzavi. Slobodan sam navesti neke cinjenice, iz kojih ce se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svecenika poubijano je od narodnog oslobodilackog pokreta. U nijednoj civiliziranoj drzavi na svijetu ne bi toliki svecenici bili tako kaznjeni za te krivice, koje im imputirate **
Evo npr. zupnik u Slatini, Bürger! Ako je bio clan Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogosluzne stvari iz susjedne vocinske crkve, to mu je bila duznost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi se tako sudilo. Svecenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim casnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najvise na zatvor. Vi ste ucinili pogrjesku fatalnu, sto ste pobili svecenike. Narod vam to nece nikada zaboraviti.

Nase katolicke skole izgrađene s toliko zrtava, oduzete su nam. Onemogucen je rad nasih sjemenista. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopce se ne bi ove godine bilo moglo poceti s radom. A to su djeca siromanog seljackog naseg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemenistima. Niste ucinili nista manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemenistu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Nasa sirotista su onemogucena. Unistene su nase tiskare i ne znam postoji li jos gdje koja. Nema vise nase stampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopce skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali stampati jednu poboznu knjizicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrosili su 75.000 dinara. Kad je knjizica bila vec odstampana i kad su htjeli nakladu podici, nisu knjige dobili i toliko stetuju. Zar je to sloboda stampe?

Nestalo je i nista ne radi Drustvo sv. Jeronima. To je teski delikt prema narodu ovako postupati s najvecom nasom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i "Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" ucinio goleme usluge nasem narodu i vasoj djeci. Onda vjeronaucna obuka. Postavili ste nacelo: u visim razredima srednjih skola ne moze biti vjeronaucne obuke, a u nizim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja jos nisu dorasla da sama odlucuju, dozvoliti da se odlucuju za vjeronauk, a viseskolcima, koji vec imaju i pravo glasa, ne dopustate slobodno odlucivanje u pogledu vjeronauka u skoli?

Nase katolicke bolnice casnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne vecine naroda uveli ste civilni brak. Zato niste tu slobodu izrazili vise u mentalitetu naseg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoce, civilno, tko hoce, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali nas narod vrlo boli, kad mora najprije ici na oblast, a onda na crkveno vjencanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Backoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li jos, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svecenik i biskup nije danas siguran za zivot ni danju ni nocu. Biskup Srebrnic je na Susaku bio napadnut od mladarije nahuskane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inace napadali, a vasa policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noc drzali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapace vasi su ljudi, koji su bili u sumi, dosli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buricu su takoder razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pusic je, kako cujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi necemo biti - bespravno roblje. Borit cemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj drazvi. "


(Cuje se glas iz publike: "Niste ih zasluzili!")


Vjerska nauka napadana

" Evo, da razumijete, zasto smo se borili : jos jedno tri do cetiri primjera slobode.
U skolskim udzbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopce nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio uciti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz skole. Ja vam kazem, g. drzavni tuzioce, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da ce za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj krcanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamisljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Bozju kaze se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je sluzbena nauka, da je covjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao sluzbenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan ucenjak svjetskog glasa? "


(Javni tuzilac primjecuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je covjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i citava reakcija".)

" Po vasem shvacanju materijalizam je jedini naucni sistem, a to znaci izbrisati Boga i krscanstvo. Ako nema nista osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vasih ljudi viseg polozaja: `Nema covjeka u ovoj drzavi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optuzbe, kojima nas stavljate u red koljaca i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivsoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj pocinjena od domobrana i ustasa. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteskoce.

Neka se ne misli da ja hocu rat. Neka sadasnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv postenih sporazuma. To se moze. Onda ce biskupi znati to im je duznost i nece se trebati traziti svecenike da ukazuju njihovu krivnju, kao sto je bilo ovdje. "



Komunisticka partija

" Konacno da kazem par rijeci i o Komunistickoj partiji, stvarnom mojem optuzitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadasnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali cvrsti, evo i nakon sto nas se osiromasilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do vecih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti sto imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristase komunizma, ako je slobodno propovijedati i siriti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati nasa nacela. Katolici su za ta prava umirali i umirat ce.

Ja zavrsujem: Uz dobru volju se moze doci do sporazumijevanja, no inicijativa je na danasnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za nacelno sporazumijevanje, nego drzavna vlast i Sv. Stolica. A to se tice mene i moga sudenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."





 
Rimski student >>
Najmlađi biskup na svijetu >>
Stepinčeva neustrašivost u vrtlogu rata >>
Komunistički napadi na Stepinca >>

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu >>
Plodonosno Stepinčevo uzništvo >>
Zatočenička smrt u rodnom Krašiću >>
Nadbiskupov govor na sudu >>
"Prekrstavanje" pravoslavaca >>
"Zlocin" - vojni vikarijat >>
Prava hrvatskog naroda >>
Vjerski progon >>
Vjerska nauka napadana >>
Komunisticka partija >>
   
   
       
       

 

 

               

Hrvatska Katolička Misija Alojzija Stepinac © 2015 · Mladen Vuk · Parkgatan 14 · 411 38 Göteborg · Tel. +46 (0) 767 139 901 · hkmgot@gmail.com